The Disaster Artist (2017), Molly’s Game (2017), I, Tonya (2017), The Post (2017)

Kako se približi sezona Oskara, u trci za najprestižniju nagradu se uključe filmovi čija tematike je uglavnom zasnovana na istinitim događajima. Ova četiri filma su kupila naklonost kritičara, poneke nagrade i slično, ali samo je The Post poneo nominaciju za najbolji film i glavnu glumicu, dok su I, Tonya „samo“ nagrade za glavnu i sporednu glumicu i montažu, a The Disaster Artist i Molly’s Game za najbolji adaptirani scenario. Kada su u pitanju biografski filmovi, oni su zanimljivi koliko i ljudi o kojima pričaju kao i koliko su verno glumci uspeli da ih dočaraju. Od ova četiri filma, zasnovana na istinitim događajima iz relativno bliže prošlosti, u tome manje-više uspevaju.

The Disaster Artist govori o snimanju filma The Room iz 2003. godine, iza kojeg stoji ekscentrični Tommy Wiseau, i važi za najgori film u istoriji. Ako ste gledali The Room ili bilo koji intervju sa Wiseauom, znaćete da Wiseau opsednut filmovima, krije svoje godine i prošlost, i ubeđen je da je snimio najbolji film još od zlatnog doba Holivuda. O Wiseauovoj prošlosti se zaista malo zna, kao i to koje mu je pravo ime, godište i odakle je, a sumnjivo je i njegovo bogatstvo koje je uložio u snimanje The Room. The Room je nastao kao zajednički projekat Tommya i njegovog prijatelja glumca Grega Sestero, koji je o tom iskustvu kasnije napisao knjigu po kojem je James Franco snimio film The Disaster Artist. James i njegov mlađi brat Dave igraju Tommya i Grega. Franco preteruje u svojoj izvedi Wiseaua, ali nedovoljno jer je Tommy Wiseau toliko lud lik u stvarnosti, da ga nijedan scenarista ne može izmisliti. Ipak, u knjizi otkrivamo da je Wiseau i tragična figura, koji je želeo da ostvari Američki san za koji je otkrio preko filmova. The Room je postao omiljen kod fanova loših filmova i na neki način Wiseau je ostvario svoj san o slavi.

Molly’s Game je film brzog ritma i pametnog dijaloga, što ne čudi kad znamo da iza njega stoji Aaron Sorkin, koji se proslavio serijom The West Wing (1999-2006) i scenariom za filmove The Social Network (2010), Moneyball (2010) i Steve Jobs (2015). Sorkin ume da uzme događaje i ličnosti iz realnosti koji bi bili zanimljivi samo onima koji znaju za njih i zanima ih tematika, ali ih prenese široj publici i učini prilagodljivima i zanimljivim za sve. Takav je slučaj i sa Molly’s Game, iako niste poznavalac pokera ili niste nikada čuli za Molly Bloom (spadam u obe kategorije). Naime, Molly Bloom je bila skijašica sa ambicijama za Olimpijadu, koja se nakon povrede preselila u El Ej, i počela da radi kao sekretarica. Ona počinje da organizuje poker partije za svog šefa, na koje dolaze čuveni kockari i poznati. Ubrzo, Molly shvata da može sama da ih organizuje bez ičije pomoći, i nakon prvobitnog neuspeha, prelazi u Njujork, gde ulazi u svet pokera sa visokim ulozima. Tu se upliću i mafija i kriminal, pa i FBI koji optuži Molly. Jessica Chastain koristi svoju hladnu lepotu da prikaže suzdržanu, elegantnu i ambicioznu Molly, ali i neke njene ranjive momente, i uvek me iznova iznenadi koliko je Chastainova odlična glumica. U sporednoj ali važnoj ulozi je i Idris Elba kao Mollyn advokat i Kevin Costner, kao Mollyn preterano ambiciozni otac koji je „krivac“ za njen (ne)uspeh. Scena između Molly i njenog oca psihijatra na parku u klupi, gde je on analizira kroz nekoliko minuta od detinjstva do podizanja optužnice, je genijalna i odlično odglumljena. Molly’Game je kao The Wolf Of Wall Street (2013) priča o ljudima koji su činili loše stvari, ali nas ipak fasciniraju i navijamo za njih, jer su puno rizikovali da budu na vrhu i ustajali posle brojnih poraza.

I, Tonya je priča o umetničkoj klizačici Tonyi Harding i njenoj povezanosti sa napadom na drugu klizačicu i njenu rivalku Nancy Kerrigan 1994. godine. Za napad su optuženi Tonyini bivši muž Jeff i telohranitelj Shawn, koji su unajmili plaćenika Shanea Stanta da polomi nogu Nancy. Shane je udario palicom, ali joj nije slomio nogu, mada se Nancy ipak povukla iz učešća na Zimskim Olimpijskim igrama u Lilehameru u Norveškoj. Pored toga, film se dosta bazira na Tonyinom odnosu sa užasnom majkom LaVonom i mužem Jeffom, koji su je oboje emotivno, psihički i fizički maltretirali. Tonya je oduvek želela da uspe i imala je talenta, ali su je sudije i javnost gledala kao klasičnog pripadnika Američkog „white trasha“. Film je sniman u poludokumentarističkom stilu, gde likovi Tonye, Jeffa, LaVone i ostalih govore u kameru i komentarišu događaje koje smo videli u filmu. Margot Robbie ulogom Tonye Haring pokazuje da je više od lepog lica i dobra glumica, a odlični su i Allison Janney i Sebastian Stan kao Tonyini nasilni majka i suprug, koji na njoj iživljavaju lične frustracije i neuspehe. Tonya Harding nije klasična inspirativna figura, već takođe žrtva, koja je stalno morala da se bori sama za sebe.

The Post iza kamere ima legendu Stevena Spielberga, ispred uvek odlične Toma Hanksa i Meryl Streep, i istinitu priču o borbi novinara The Washington Posta da objave priču o umešanosti Američke vlade u rat sa Vijetnamom. Kako je onda uspeo da bude tako dosadan i prosečan? Naime, tema novinara koji se bore protiv cenzure je svakako aktuelna iako novine više nemaju ono važnost koju su imale 1970ih, kada se priča odvija. Ali suviše tehničkih detalja i nerazvijenost likova čini ovaj film predugačkim, i ne dovoljno zanimljivim. Hanks i Streep nemaju nekog velikog prostora da pruže više kada su u pitanju njihovi likovi urednika i vlasnika novina, i ne može se reći da su loši u ulogama jer to oni nikad nisu, ali nisu ništa posebno. Spielbergova režija je više nalik TV filmu nego bioskopskom, za razliku od njegovog prethodnika Bridge Of Spies (2015), koji je takođe imao ne toliko uzbudljivu priču, ali je ipak bio odlično snimljen i odglumljen, dok u The Post nešto fali. I pored svega, film je pobrao brojne nominacije za nagrade, jer Američka javnost voli da prikazuje sebe kao bastion demokratije i borbe protiv cenzure, naročito u eri predsedništva kontraverznog Trampa. Ipak, za sve ostale The Post ne nudi ništa više i jednostavno nije dovoljno zanimljiv iako je, kad pogledamo talenat uložen u njega, morao biti.